Jednoga dana vidješe dječaci nekog, neobičnog starca kako ide ulicom s velikom košarom ispod miške, prepunom blistavih zvijezda. Laganim zamahom ruke on bi s vremena na vrijeme zagrabio iz košare i zavitlao oko sebe kao da sije. Tada bi mnoštvo prekrasnih zvjezdica zalepršalo oko njega poput jata krijesnica.
– Što to radite? – upitaše ga dječaci goreći od znatiželje.
– Sijem sreću! – odgovori starac i mirno nastavi svoj posao dok su mu se među prstima caklili predivni dragulji iz kojih su dječake gledale tople dugine boje poput sunčanih očiju.
Zadivljeni tom ljepotom mališani smjesta pojuriše da uhvate sreću, ali uzalud. I oni najhitriji i najokretniji ostajali bi praznih ruku.
– Zalud je to što činite – osvrnuo se tajanstveni starac. – Tako je nikad nećete uloviti!
– Zašto? – upitaše začuđeni dječaci.
Nasmiješivši se, starac tiho prozbori:
– Onaj tko grabi rukama prema sebi, nikad neće uhvatiti sreću. Tek kad se naučite sijati radost i ljepotu oko sebe, bit ćete pozvani na njezinu žetvu. Sreća se uzima raširenih ruku.
Božidar Prosenjak
hvalaaaaaaa!